nebo sateliti

          

            Već prije sam, u jednom od postova pisao kako odgovorni ljudi ne odgovaraju kada projekt propadne ili kad krene krivim putem. Da toga nema samo kod nas nego  u cijelom svijetu smo naravno znali i prije, ali jučerašnja vijest na dnevniku podsjetila me na dva identična događaja koja su mi prošle godine digli tlak. U razmaku od nekih mjesec dana dva su satelita nekontrolirano pala na zemlju, a da njihovi vlasnici i odgovorni ljudi nisu znali kad i gdje će točno pasti. 

Kod prvoga su rekli da je sigurno samo na sjevernom i južnom polu. Znači, mrcina od sedam tona mogla je pasti bilo gdje i bilo kad, a sve što su pametni i moćni Ameri rekli je da je mogućnost da vas strefi u glavu jako, jako mala. I gle čuda, pogodili su. Pao je u Tihi ocean. Barem su nam tako rekli. 

            Ovog drugog su lansirali Švabe, uz velikodušnu, svesrdnu pomoć pametnih i moćnih Amera. I onda je satelit prije desetak godina prestao radit jer ga nešto oštetilo, ali je nastavio lutati svemirom. Sve do prošle godine, kada je odlučio pasti tamo otkuda je i odletio u svemir. Dobro, otprilike tamo otkuda je odletio jer ni za ovoga se nije znalo gdje ni kad će pasti. I onda su mediji krenuli s nepotrebnim i debilnim podacima. 

            Mogućnost da nas satelit pogodi je manja od mogućnosti da nas pogodi munja, manja od mogućnosti da dobijemo sedmicu na lotu. Loto ne igram znači, nema šanse da me pogodi satelit. Jebote, što me boli k... koja je šansa da dobijem na lotu. I kolika je šansa da me strefi satelit u glavu. Mene zanima zašto oni padaju. Milijarde novaca uloženo u njihovo stvaranje i lansiranje da bi samo tako popadali natrag. I to ovako, nekontrolirano. 

„Ne znamo točno gdje i kada bi taj satelit mogao pasti, ali ne brinite previše. Šanse da pogodi baš vas su male. Ipak nas ima šest milijardi!“ – govorit će pametni i moćni, a mi ćemo čekati sedmicu na lotu. Ili satelit...

I sve do jučer ta dva događaja bila su potisnuta negdje u dugoročnoj memoriji mog mozga, u dijelu za debilne događaje koji su mogli kobno završiti i nitko nebi odgovarao. A jučer na dnevniku ista vijest. Past će još jedan satelit i nitko naravno ne zna gdje točno. Najveće šanse za mjesto pada ima more. Zamislite! A možda padne i u Afriku. Šanse za pad u Europu su male. Pa onda nije bed, glavno da ne padne na Europu ili na SAD. Ko jebe Afriku, ako padne na neko pleme u Gani neće se ni znati. Pa ionako su gladni i jedva preživljavaju. Ko jebe Aziju, neka padne na Mongoliju, ionako ne igraju nikakvu ulogu u svijetu.

Ma možda sam ja glup i ne shvaćam da svijet danas ovisi o tim satelitima i da bez njih ne bi bilo televizije, mobitela, interneta, vremenskih prognoza, prijenosa utakmica, prijenosa koncerata, prijenosa američkih izbora ili Oscara. Ovako možemo i uživo pratiti satelitski prijenos padanja satelita na zemlju.

Možda sam ja glup pa neznam da veliki dio tog satelita izgori u atmosferi, dok pada na Zemlju. Ali jedan dio će završiti na Zemlji. I iako su šanse male, taj pad može prouzročiti jebeni kaos. I možda sam opet glup, ali nekako mi se čini da se tome pridaje premalo pažnje. Samo da ne padne na Europu. Ili nedaj bože na SAD. Oni bi vjerojatno izbacili teoriju kako ga je srušila ekipa iz Iraka. Ili Irana. Ili je to ista država? Nemam pojma. Možda sam glup...