daleka obala

Postoji obala gdje more je čisto, stijene su gole i djevojke isto...

Velika većina ljudi s kojima sam se kroz život družio u određenom dijelu svog odrastanja slušala je Daleku Obalu. Prve pijanke, prve ljubavi, ljetni tulumi na plažama, sve to jednim dobrim dijelom obilježeno je pjesmama kao što su Četrnaest palmi, Tonka, Od mora do mora...

            Upravo ta Daleka Obala, njihova Uspomena, posljednji koncert, svirala je u autu dok sam se vozio za Zagreb. Danijela, ja i pun auto stvari. Selim se. I kao što sam očekivao, nije lako. Ne idem na kraj svijeta, Zagreb je udaljen samo tri sata vožnje, ali opet, ostaviti roditelje, najbolje prijatelje, bend i još puno lijepih stvari i krenuti dalje sa svojim životom je jedan ogroman korak naprijed. Barem se nadam da je korak naprijed. Sad slijedi mukotrpno traženje posla u vrijeme kada pola države radi isto što i ja. Nada se zaposlenju.

            Dvadesetak dana nakon odlaska rezultati traganja za poslom su manje više neuspješni. Stotinjak poslanih molbi, dva negativna odgovora i dva neuspješna razgovora za posao. Ok, jednog sam ja odbio jer mi se nije dalo radit u hotelu koji je po svemu sudeći psihijatrija, a ne hotel.

            Dvadesetak dana nakon odlaska Zagreb ne izgleda više tako ogromno. Lagano hvatam konce, privikavam se na tempo i upoznajem grad. Grad s puno izbora i puno mogućnosti. Grad koji ti nudi sve što ti treba i što ti ne treba. I imam sve što mi treba, lijep stan, curu koju volim, puno prijatelja, puno novih stvari i mjesta za istraživanje. Samo da još nađem taj posao. Samo to...

            Dvadesetak dana nakon odlaska Pag mi uopće ne fali. Ne još...