nebo sateliti

          

            Već prije sam, u jednom od postova pisao kako odgovorni ljudi ne odgovaraju kada projekt propadne ili kad krene krivim putem. Da toga nema samo kod nas nego  u cijelom svijetu smo naravno znali i prije, ali jučerašnja vijest na dnevniku podsjetila me na dva identična događaja koja su mi prošle godine digli tlak. U razmaku od nekih mjesec dana dva su satelita nekontrolirano pala na zemlju, a da njihovi vlasnici i odgovorni ljudi nisu znali kad i gdje će točno pasti. 

Kod prvoga su rekli da je sigurno samo na sjevernom i južnom polu. Znači, mrcina od sedam tona mogla je pasti bilo gdje i bilo kad, a sve što su pametni i moćni Ameri rekli je da je mogućnost da vas strefi u glavu jako, jako mala. I gle čuda, pogodili su. Pao je u Tihi ocean. Barem su nam tako rekli. 

            Ovog drugog su lansirali Švabe, uz velikodušnu, svesrdnu pomoć pametnih i moćnih Amera. I onda je satelit prije desetak godina prestao radit jer ga nešto oštetilo, ali je nastavio lutati svemirom. Sve do prošle godine, kada je odlučio pasti tamo otkuda je i odletio u svemir. Dobro, otprilike tamo otkuda je odletio jer ni za ovoga se nije znalo gdje ni kad će pasti. I onda su mediji krenuli s nepotrebnim i debilnim podacima. 

            Mogućnost da nas satelit pogodi je manja od mogućnosti da nas pogodi munja, manja od mogućnosti da dobijemo sedmicu na lotu. Loto ne igram znači, nema šanse da me pogodi satelit. Jebote, što me boli k... koja je šansa da dobijem na lotu. I kolika je šansa da me strefi satelit u glavu. Mene zanima zašto oni padaju. Milijarde novaca uloženo u njihovo stvaranje i lansiranje da bi samo tako popadali natrag. I to ovako, nekontrolirano. 

„Ne znamo točno gdje i kada bi taj satelit mogao pasti, ali ne brinite previše. Šanse da pogodi baš vas su male. Ipak nas ima šest milijardi!“ – govorit će pametni i moćni, a mi ćemo čekati sedmicu na lotu. Ili satelit...

I sve do jučer ta dva događaja bila su potisnuta negdje u dugoročnoj memoriji mog mozga, u dijelu za debilne događaje koji su mogli kobno završiti i nitko nebi odgovarao. A jučer na dnevniku ista vijest. Past će još jedan satelit i nitko naravno ne zna gdje točno. Najveće šanse za mjesto pada ima more. Zamislite! A možda padne i u Afriku. Šanse za pad u Europu su male. Pa onda nije bed, glavno da ne padne na Europu ili na SAD. Ko jebe Afriku, ako padne na neko pleme u Gani neće se ni znati. Pa ionako su gladni i jedva preživljavaju. Ko jebe Aziju, neka padne na Mongoliju, ionako ne igraju nikakvu ulogu u svijetu.

Ma možda sam ja glup i ne shvaćam da svijet danas ovisi o tim satelitima i da bez njih ne bi bilo televizije, mobitela, interneta, vremenskih prognoza, prijenosa utakmica, prijenosa koncerata, prijenosa američkih izbora ili Oscara. Ovako možemo i uživo pratiti satelitski prijenos padanja satelita na zemlju.

Možda sam ja glup pa neznam da veliki dio tog satelita izgori u atmosferi, dok pada na Zemlju. Ali jedan dio će završiti na Zemlji. I iako su šanse male, taj pad može prouzročiti jebeni kaos. I možda sam opet glup, ali nekako mi se čini da se tome pridaje premalo pažnje. Samo da ne padne na Europu. Ili nedaj bože na SAD. Oni bi vjerojatno izbacili teoriju kako ga je srušila ekipa iz Iraka. Ili Irana. Ili je to ista država? Nemam pojma. Možda sam glup...

daleka obala

Postoji obala gdje more je čisto, stijene su gole i djevojke isto...

Velika većina ljudi s kojima sam se kroz život družio u određenom dijelu svog odrastanja slušala je Daleku Obalu. Prve pijanke, prve ljubavi, ljetni tulumi na plažama, sve to jednim dobrim dijelom obilježeno je pjesmama kao što su Četrnaest palmi, Tonka, Od mora do mora...

            Upravo ta Daleka Obala, njihova Uspomena, posljednji koncert, svirala je u autu dok sam se vozio za Zagreb. Danijela, ja i pun auto stvari. Selim se. I kao što sam očekivao, nije lako. Ne idem na kraj svijeta, Zagreb je udaljen samo tri sata vožnje, ali opet, ostaviti roditelje, najbolje prijatelje, bend i još puno lijepih stvari i krenuti dalje sa svojim životom je jedan ogroman korak naprijed. Barem se nadam da je korak naprijed. Sad slijedi mukotrpno traženje posla u vrijeme kada pola države radi isto što i ja. Nada se zaposlenju.

            Dvadesetak dana nakon odlaska rezultati traganja za poslom su manje više neuspješni. Stotinjak poslanih molbi, dva negativna odgovora i dva neuspješna razgovora za posao. Ok, jednog sam ja odbio jer mi se nije dalo radit u hotelu koji je po svemu sudeći psihijatrija, a ne hotel.

            Dvadesetak dana nakon odlaska Zagreb ne izgleda više tako ogromno. Lagano hvatam konce, privikavam se na tempo i upoznajem grad. Grad s puno izbora i puno mogućnosti. Grad koji ti nudi sve što ti treba i što ti ne treba. I imam sve što mi treba, lijep stan, curu koju volim, puno prijatelja, puno novih stvari i mjesta za istraživanje. Samo da još nađem taj posao. Samo to...

            Dvadesetak dana nakon odlaska Pag mi uopće ne fali. Ne još...

lijepa naša...

            Kao što sam već napisao, Skopje je vlakom povezano samo s Nišem tako da smo prema Hrvatskoj krenuli busom. Čekale su nas dvije nove državice, Kosovo i Crna Gora. Na samom početku puta vidjeli smo i Skopje koje se ne gradi, prljavo, jadno i siromašno. Znali smo da postoji i znali smo da ćemo ga i vidjeti.

skopje

            Nakon otprilike sat vremena, možda malo više, ulazimo u Republiku Kosovo. Uzbuđen jer sam tu, a opet razočaran jer sam samo u prolazu. Stajemo samo jednom i to na odmorištu na nekoj lokalnoj cestici, negdje blizu Peća. Kupujemo stvari potrebne za ostatak puta i krećemo dalje.

beograd

           Službena valuta na Kosovu je Euro i imam osjećaj kako je to jedna velika praona novca Europske Unije, a vrlo vjerojatno i Amerike. Dućan na odmorištu je baš simpatičan, bez kompjutera, bez kase, samo teta koja ručno na papiru izračunava iznos koji smo joj dužni. Spiza za 5 i pol Eura. Jebeno...

refleksija - tu smo se skoro tetovirali

            Već debelo u noći ulazimo u Crnu goru. Ovako po noći baš izgleda crno iako nije, baš kao što ni Crno more nije bilo crno. U 4 ujutro stižemo u Podgoricu, bivši Titograd, jedini glavni grad na našem putu u kojem nećemo boraviti. I opet razočaran jer smo samo u prolazu. Presjedamo u bus za Dubrovnik koji kreće u 6, potpuno prazan. Do Herceg novog bio je krcat turista koji su s Crnogorske obale išli za Dubrovnik, biser Jadrana, biser Mediterana. 

a di sad jbt?

            Crna gora je, koliko smo uspjeli vidjeti, jako lijepa i već nam na pamet pada jedan obilazak na nekom drugom putovanju. Možda zajedno s Ohridom, vidjet ćemo. Prošli smo cijelu obalu južnog nam susjeda i oko 11 sati ušli u Dubrovnik. I opet razočaranje jer smo samo u prolazu. Nikad nisam bio u Dubrovniku i sad kad sam tu idemo odmah dalje. Imali smo novaca za ostati, ali žurili smo doma jer je na svijet stizalo novo biće, Danijeli jako važno, tako da dvojbe uopće nije bilo. Za Dubrovnik ima još puno vremena, Toma se rađa samo jednom.

tu smo se napili - bukurešt

            Uslijedio je najnaporniji dio ove maratonske etape, put od Dubrovnika do Splita, preko cijele Poljičke republike, sa stajanjem u svaku vukojebinu. Inače jako lijep kraj, zelen i brdovit, ali bili preumorni i jedva smo čekali da završimo ovu avanturu. Zato su vukojebine.

bukurešt

            U Splitu smo boravili točno 27 sekundi, taman da preselimo torbe iz jednog autobusa u drugi. Put do Zadra smo prespavali, a kad smo stigli ugledali smo prvo poznato lice nakon dva tjedna. Bio je to moj tata koji je stigao po nas. U Pag smo stigli u 8 navečer. Iz Skopja smo krenuli prije 26 sati. U glavi je sve pomiješano, ne znamo što je bilo u Bukureštu što u Sofiji, kad smo bili na Kosovu, a kad  u Podgorici. Kaos...

suputnica u kupeu

            Tek što smo krenuli večerati na Danijelin mobitel stiže poruka: „Rodila je!!!“ To je bio znak da taj dan još nije gotov jer nas čeka proslava rođenja malog Tome, splitsko-novaljske kombinacije kojem smo se baš veselili. Danijela pogotovo. Do kraja života će govoriti kako je Toma čekao tetu Danijelu da se vrati s puta kako bi on mogao doći na ovaj svijet. Tulum je bio nezaboravan, jedan od boljih u životu. Onako mrtvi od puta izdržali smo do jutra. Bili smo turbo.

hm...bugarska

            Sad se treba vratiti u realnost, lagano doći sebi i krenuti u potragu za poslom. Neće biti lako, pogotovo nakon ovakve avanture. Jer sve ono što smo vidjeli i doživjeli zove nas na novo putovanje, u novu avanturu. I to odmah, što je naravno  nemoguće. Jer za sve to treba novaca, a novaca imaš ako nešto radiš i zaradiš. A putovali smo opušteno, na trenutke baš hedonistički, jeli smo po restoranima, izlazili, trošili. 

crno more

            Koliko me ovo putovanje promijenilo još ne znam, znam samo da me promijenilo. Srušilo je mnoge predrasude, a predrasuda je zajebana stvar. Priče o prljavim Rumunjima i opasnim Bugarima pale su u vodu. Ne kažem da ne postoje takvi Rumunji i Bugari, ali mi smo doživjeli nešto sasvim drugo. A prljavih i opasnih ima svugdje.

kamen gori, val se pjeni

            Naravno da je bilo stvari i događaja koji nisu bili ugodni, poput četničkih kapa u centru Beograda, lutanja po vjetrovitom Bukureštu, pljačke u mjenjačnici u Varni, smrzavanja u Sofiji, ali sve to prekriveno je onim lijepim sjećanjima.

na eks prije svirke

            Vožnja po Beogradu u prastaroj Ladi s taksistom koji mi se obraćao sa sine, ulazak u stari centar Bukurešta nakon jednosatnog lutanja, Lubomir, Ralica i kompletna ekipa metalaca iz Varne, Hostel Mostel u Sofiji, vožnja u kočiji po novom starom Skopju, svađa u Skopju nakon koje smo stajali zagrljeni na ulici nekih desetak minuta...sve to ostat će u sjećanju za cijeli život. 

ha ha ha - tovar

Možda najvažnije od svega je što sam shvatio kako je lijepa naša daleko ljepša, čišća i kulturnija od svih tih zemalja koje smo posjetili. A one nisu jako udaljene od nas, to su nam susjedne države. Kažu da se ne treba uspoređivati sa slabijima i lošijima od sebe. E, pa možda baš nekad treba, da vidiš kako ti je dobro, kako si uspješan. Možda tako dobiješ snage i volje za sustizanje onih koji su bolji od tebe.

            

s ponistre se vidi tanker

 

makgohavgs

sofija

BE STUPID

autoput - makedonija

spomenik šopingholičarkama - skopski dokaz da svatko može dobiti spomenik

hm...trešeta?

visoko je

džamija mustafa paše

danijela:)

večernja molitva

svašta

điha

makedonija

 

milenijski krst

ovo se još rijetko gdje može vidit

05:17 - točno vrijeme potresa koji je srušio skopje

noćna čik pauza u crnoj gori

lijepa naša

karta puta