underground

            Subota. Nakon napornog, ali stvarno napornog dana u firmi, dolazim doma. Na poslu je bilo naporno iz više razloga. Bilo je puno posla, ali bio sam i mamuran, od sinoć. A baš sam bio planirao mirnu večer kad su me zvali moji da će radit pizzu i da navratim. Ok, idem pojest komad pizze, popit bambus jedan i doma. Komad pizze, bambus jedan, bambus drugi, treći i već je jedan ujutro. Zvoni telefon, sestra zove da dođem na pićence u caffe. U Mali caffe. Koji više i nije tako mali. Ali o tom potom... Navratio do caffea, javit se sestri i budućem joj mužu. Sretan sam jer mi je sestra našla dečka koji je dobar, sretan sam jer mi je sestra sretna. Ali o tom potom... U caffeu tulum, slavi se rođendan, ja naravno nepozvan, ali uopće nije bitno, svi se znamo, a i pijanka je pa nitko ni ne primjećuje baš nepozvane. Nema nepozvanih. Popio sam jednu kratku pa još jednu putnu pa poslije putne još okrenuo turu, koju nisam ni platio jer je išlo na račun slavljenice. Malo mi bilo krivo, ali nisam se baš previše bunio. Uglavnom, neplanirani provod, dva i pol ujutro, a radim ujutro i već vidim da će bit gadno.

         I bilo je gadno, ali preživio sam. Ni prvi ni zadnji put. Dakle subota. Dolazim doma na ručak. Sestrin muž budući spava jer, oni su ostali još poslije mene, tako da mu nije baš dobro. Ali i on je preživio. Ni prvi ni zadnji put. Nakon ručka, time out, minuta odmora i dalje. U ovo doba sam pun obaveza jer, probe oko karnevala su na vrhuncu, a probe koje nisu vezane za karneval idu svojim normalnim tokom, tako da slobodnog vremena baš i nemam. Iako je to u biti moje slobodno vrijeme, ali nekad živciram sam sebe jer se natrpam tim obavezama da jednostavno ne stignem popit kavu sa prijateljima, prošetat sa curom po gradu, opustit se malo. Da nebi sad ispalo da se nešto bunim, ja jako volim sve to što radim, svaku probu, svaki taj projekt u koga sam uključen. Nebi ni sudjelovao u  tome da sve to ne volim.

         Stižem na probu. Ja je volim zvat proba teatra, jer stvarno je teatar. Ekipa je to koja radi na karnevalskim predstavama koje se već godinama održavaju u našem Domu kulture. Taj dom možda ne liči na dom kulture, trebalo bi ga malo pokrpat, popravit. Jer, puhala je bura i stalno si imao osjećaj da to puše i unutra, kroz svaki zatvoreni prozor, kroz sva zatvorena vrata. Nebitno, nama to ne smeta. Glavno da smo mi tamo. I gajba naša neizostavna. Gajba pive, naravno. Taj isti dom kulture je dom svima nama koji radimo te predstave. Dom je to svim predstavama koje su se odigrale tamo, dom je to svim onim ljudima koji su pogledali sve te predstave, a svaki put je krcato, rasprodano. A odigralo se predstava i predstava. Ekipa glumaca sastavljena od amatera, od ljudi koji nemaju završenu glumu, ali od ljude koji to na kraju odrade tako dobro da na momente podsjeća kao da su to odradili profesionalci. A za sve to su potrebne probe. Puno proba. A probe su jedna posebna priča. Kakvih provala i scena tamo ima. To je ono što se na predstavama ne vidi. Predstava je vrhunac, predstava je finalni proizvod tih proba, a probe su nešto sasvim drugo. Publika vidi samo predstavu, samo taj finalni proizvod, a mi znamo kako je svaka ta scena izgledala na početku, znamo svaku smiješnu situaciju koja se dogodila kod vježbi nekih scena. Iza bine je za vrijeme  predstave veći smijeh nego u publici. Jer imamo neku svoju predstavu. A na kraju si sretan jer si uspio privuć toliko ljudi da pogledaju to što si vježbao, to što si proizveo. I moram priznat da je to jedan jako lijep osjećaj.

          Nakon odrađene probe ljudi su se skupili doma, večerica i spremanje za van, za subotu navečer. Karnevalsku subotu. Meni se nije dalo doma... Nakon par ispijenih pivica, razmišljao sam, rano je, popit ću još par i u pola noći sam doma. A-ha...

Cura mi je ostala u Rijeci, bura je nije pustila doma. Zvao sam ekipu, ali nisu bili baš nešto od volje pa sam krenuo sam. To sam nekad baš volio radit. Krenut sam i proletit kroz noć sa sto ljudi, sa svakim po nešto popričat, popit... A u biti bit sam. I tako sam se zaputio u Caffe. Kako je stvarno bilo rano, oko osam sati, Caffe je bio prazan. Naručio sam pivicu i sjeo. Nakon par minuta u Caffe ulazi ekipica. Torcida Pag. Grupica mladih ljudi koji su počeli pratit Hajduka, kako u Splitu tako i na gostovanjima. Išlo se u Grčku, Rusiju... Svaka čast, napokon da se i u Pagu to dogodilo. I ja sam nekad bio takav, možda ne tako predan kao oni, ali nas u to vrijeme nije ni bilo toliko. Uglavnom, momci spremaju feštu za 100-ti rođendan njihovog i mog kluba, Hajduka iz Splita. I totalno su unutra, trude se oko svake svake sitnice. I sve to financiraju uglavnom iz vlastitog novčanika, rade bez razmišljanja o nekakvoj koristi, barem ne osobnoj koristi. Samo zadovoljština, osjećaj da možeš i da moraš to nešto pokrenuti. I da će taj projekt biti tvoj. Pa neka poslije i ostane na nekom drugom, i dalje će biti tvoj...

Oni su ostali kratko, a ja još malo poslije njih. Poslije Caffea sam otišao do kuglane. Karneval. I to kakav. Može se bilo tko, iz bilo koje firme bunit, ali da, Bataja je sredila taj prostor i napravila ga skoro pa funkcionalnim. Je, fali sanitarni čvor, što je po meni najvažnija stvar, ali dobro. Momci su opiturali zidove, donijeli stolove i stolice, čak su na zid nacrtali onaj Paški tanac koji je bio i u Bellevueu, kako bi se dobio osjećaj karnevala. I živa svirka, svaki put. I sve to, baš kao i Torca, bez osobne koristi, zarade. Samo da naprave karneval. I ne samo to, Bataja je prije par godina dovukla Gega i Picigine, naravno, uz pomoć sponzora, ali oni su ih dovukli. I to doslovno dovukli. Sredili su treći i četvrti magazin koji su by the way izgledali kaotično. Tko zna, da nije bilo njih možda se uopće nebi ni počeli sređivat magazini. Napravili su koncert, happening za pamćenje, napunili su magazin. A do tad koncerta u Pagu nije bilo 100 godina. I kakvi god ti momci bili, kako god ih etiketirali, mogu bit ponosni, jer oni su to napravili. I dok bude Bataje bit će i sadržaja za mlade. Koliko je svirki organizirano ni neznam, ali znam da ih je bilo puno jer sam i svirao i radio na njima. Bataja je rasla zajedno s Paškom underground scenom, ali je i kompletna underground scena je rasla s Batajom. U vrijeme Gegovog koncerta u Pagu je šest – sedam aktivnih bendova, što je za ovaj grad ogromna brojka. Punk, metal, rock, funk, a od zadnje svirke i nešto drugo. Već dugo u Pagu postoji i hip – hop scena, koja bi još malo mogla imati velike rezultate. Čekam još i elektronsku scenu, nekakav house ili techno party, iako je i toga već bilo. Za grad u kojem je prijavljeno dvije i pol tisuće ljudi, a u kojem fizički stanuje možda tisuću i pol ljudi, ovo je jedna ogromna masa ljudi, voljnih da nešto rade, nešto promijene u svojim životima.

 Underground. I Torcida i Bataja sa svim Paškim bendovima. Pa i glumačka amaterska skupina iz kina.  Da nebi bilo da imamo samo underground, moram spomenuti i sve one grupe koje, zbog posla kojeg rade i razloga zbog kojeg postoje ne mogu biti underground. Orada, Družina, Gradska glazba, klape ove i one, ansambl, sportska društva iz naše lijepe dvorane, teniski klub, čipkarice, foto klub, moto klub, naša politička scena... I da, naravno, NK Pag. Vjerojatno sam puno toga zaboravio, ne namjerno. Pa neka mi netko kaže da ovaj grad ne nudi ništa.

Vratimo se na subotu. U kuglani je bilo hladno, tako da sam poslije dva pijata fažola i još nekoliko pivica otišao na drugi karneval. Dva karnevala u pedeset metara zračne linije. Samo što je ovaj karneval malo finiji, fancy. Vanga krcata, ne možeš se micat. I klapa Sol. Možda i najveći projekt koji je izašao iz ovih skupina ljudi i uz puno rada i odricanja isplivali na Hrvatsku glazbenu scenu.

Nisam došao doma u pola noći kako sam planirao, ali nema veze. Neplanirani tulumi su najbolji. Kad sam legao, razmišljao sam o svemu ovome. I još o mnogo čemu, ali je isparilo. Volim ovaj grad. Tako mali, a tako veliki grad...