susjedi i komšije

            Čitam neki dan na netu kako Srbi planiraju dijeliti odličja i medalje za sudjelovanje u ratu. U ratu u Hrvatskoj i Bosni. Isti oni Srbi koji su devedesetih godina prošlog stoljeća započeli šest ratova sa svojim susjedima, komšijama. Prošlo stoljeće... Zvuči davno, ali nije. Rane još nisu zacijelile, ti ratovi se još uvijek osjećaju na svakom drugom koraku.

            Nisam nacionalist, čak mislim da više vučem lijevo nego desno, ali volim Hrvatsku, ma koliko god je stanje u njoj usrano. I ponosan sam što sam Hrvat. A događaji kao što je dijeljenje odličja za agresorski rat u mojoj zemlji u meni probude neke čudne osjećaje. Postajem agresivan i mrzim. Zato i ne volim gledat one dokumentarce o domovinskom ratu jer onda generaliziram. I svi su mi Srbi loši iako znam da nije tako. I oni su ljudi kao i mi. I tamo ima dobrih i loših kao i ovdje. Ali zašto dijeliti odličja za sve te ratove, sva ta razaranja, uništene gradove i živote? Rata se ne sjećam pretjerano puno. Nisam ga osjetio kao neki iz mog grada, a kamoli kao oni čije su kuće bile srušene, koji su morali otići iz svojih gradova, sela. Bio sam sretan jer je tata lučki kapetan pa nije mogao ili morao ić u rat. On je cijelo vrijeme bio sa mnom. Nekima se tate nikad nisu vratili. Sjećam se šampanjca kojeg smo pili doma 15. siječnja 1991. kad su nas priznavale države jedna za drugom. Na tv-u su se redale države koje su nas priznale, a mi smo pjevali „Moja domovina, ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, moja zemlja Hrvatska“. Sjećam se tenka koji prelazi preko crvenog fićeka, sjećam se pada Vukovara, svih onih natpisa na televiziji „Opća opasnost Slavonski Brod, Vinkovci...“ Sjećam se one parole „Osijek nikada neće biti Ocek“. Ok, sjećam se jako puno toga i kad bi počeo nabrajat sve to, trajalo bi godinu dana. Ali moja kuća nije bila srušena, moj Pag nije bio bombardiran i moj tata nije bio na ratištu. A ja sam imao deset godina i nisam ni shvaćao sve to. Sad ne shvaćam sve, a kamoli tad.

            Zanima me dali će i kako reagirati naša politička scena na ova događanja u komšiluku. Iako već sve znam. Jadranka će to osuditi, ali već sutra neće znati o čemu se radilo, Josipović će pričati o mirenju i uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa, a onaj njihov, Pupovac, će još tražiti da damo kuće Srbima koji se žele vratiti u Hrvatsku. Ja znam da je on tamo da predstavlja srpsku nacionalnu manjinu, ali čekaj malo. Oni su ih rušili, mi smo ih gradili i sad bi još trebali prostrijet crveni tepih kako bi se oni mogli vratit. Ili ih možda trebamo molit? Ili se možda trebamo ispričat zbog nečega? Ajmo sve stavit na papir, pa kad vrate sve što je pokradeno, kad izgrade sve što je srušeno ili kad plate sve što smo mi umjesto njih izgradili, onda možda možemo pričat. Možda. Jer ne mogu vratiti one oduzete živote, ona uništena djetinjstva, mladosti i starosti. Ali dobro, pričali bi bez obzira na to. Nećemo zaboravit, ali probat ćemo oprostit. A ovako, mi ćemo se naguzit, a oni će nas jebat. Opet... Jer smo takvi. Guzičari i ulizice. Kad to kažem mislim na naše političare, ali sve te političare izabrao je ovaj narod pa smo vjerojatno i mi takvi. I kako će nekakav stranac znati istinu o svemu tome kad je ni mi ne znamo, kad sami sebi sudimo. Znam da se svašta radilo na obje strane, znam da smo i mi radili zločine, ali rat se vodio u Hrvatskoj, a ne u Srbiji. Oni su napali nas, a mi se branili. Bilo je svega, ali mi smo se branili. Zločine treba osudit, ali ne smijemo dozvolit da se izjednače dvije strane kad nisu bile iste. Iako to neće biti baš lako, kako zbog njihovog lobija po svijetu tako i zbog političke scene kod nas i kod njih. Pa onaj Tadić pojede Josipovića za doručak. I ostane gladan. A kao dobri su si. Prijatelji. I nešto se, prilikom svog neformalnog posjeta kao ispričao za sve što su u ratu napravili. Meni ta isprika, kao i velikoj većini vjerujem, ništa ne znači. To su samo prozirne političke parole. Ali ako je već toliki frajer, zašto to nije bio formalni posjet i zašto to nije napravio službeno? I zašto sad za isti taj rat dijeli odličja i medalje? Možda mu uopće nije žao.

            Ok, dosta. Počinjem se ljutit i mrzit. A nisam takav. I nisam nacionalist. I znam da nisu svi Srbi zli. I ne želim nikoga uvrijedit, ali što je previše, previše je...