sport i glazba

            Vjerojatno od kad znam za sebe navijam za Hajduka. Čak sam puno toga i prošao s Hajdukom. Puno domaćih utakmica, ali i dosta gostovanja. Iako, svaka utakmica bila je gostovanje. Kad bi se uspoređivao s ekipom iz Splita kojima je za utakmicu trebalo 20 kuna i 20 min šetnje od kuće onda je stvarno i svaka domaća utakmica bila gostovanje. Neke trenutke vezane za Hajduka nikad, ali nikad neću zaboravit. 1:1 u Maksimiru kad smo se izvukli s igračem manje protiv Croatie. Namjerno nisam napisao Dinamo jer je Croatia zbog nekih viših interesa tada bila privilegirana. Bio je to početak karijere za Pletikosu koji je ušao umjesto isključenog Gabrića. Ujedno i moje prvo gostovanje u Zagrebu. Ludilo. Tu je još i gostovanje u Rimu. Vjerojatno najveće, ako ne najveće onda jedno od tri najveća Torcidina gostovanja. Ali najviše od svega pamtit ću gostovanje u Varaždinu , kad smo nakon neznam ni ja koliko godina uzeli prvenstvo. 4:2 protiv Varteksa.

 Krenuli smo iz Opatije, Dunatov, moj kolega s faksa i ja sa sto posuđenih kuna. Bilo je to dan prije utakmice, vraćali smo se s kave i odlučili kako bi trebali krenuti odmah ako želimo na utakmicu jer se igralo oko tri popodne i nebi stigli ako krenemo na dan utakmice. Auta nismo imali, para za bus isto pa smo krenuli stopom. Do Zagreba smo stigli u jednom komadu, kamionom. Kamiondžija nas častio ručkom, pivama i cigaretama jer mi ništa od toga nismo imali. U Zagrebu smo prespavali kod Čemeljića koji je tad studirao u metropoli, a ujutro ponovno stopom krenuli za Varaždin. Bez problema smo stigli do Varaždina, ali smo u Varaždinu naišli na probleme. Karata za utakmicu nema. Neki ljudi dali su i 200 kuna kako bi došli do karte. Mi smo imali 80, jer smo kupili cigare i vodu u Zagrebu. I onda ključni trenutak. Srećemo tipa kojem sad neznam ime, nisam mu ni tad znao ime, ali smo se stalno sretali na utakmicama. Ovo još uvijek ne mogu vjerovat, ali on nas je poveo u ured Varteksove tajnice na stadionu. Žena nam je, nakon kratkog nagovaranja prodala dvije karte za 20 kuna po komadu. A ljudi davali 200... O utakmici neću puno, samo ću ponoviti da smo dobili 4:2. Nakon utakmice povratak u Opatiju i odmah na početku frka. Sat vremena nam nitko nije stao, a dug je put do doma. Nakon nekih sat vremena stao je lik u prastarom Mercedesu i rekao da nas može prebaciti do Zagreba. Rekao je i kako se zove i da je svojedobno i on igrao za Hajduka. Imena se ne sjećam. I on nam plaća hranu i ostavlja nas kod naplatnih kućica, a tamo nam odmah staje kombi Torcide Makarska. S njima smo išli do Karlovca, a nakon toga su skretali za Dalmaciju. Mi smo tu morali izaći jer nismo išli u tom smjeru. U Karlovcu smo izgubili još dva sata i već je bilo prekasno. Dunatov je tad rekao kako ćemo spavat na klupi ispred nekog restorana i sutra krenut dalje. A ja sam, onako očajno, digao palac zadnji put, jer se nekakvo vozilo približavalo cestom. I tad se dogodila još jedna čudna, smiješna situacija. Stao je autobus i otvorio vrata. Ja mu objašnjavam kako nemamo para za bus i kako ništa od toga, a on meni kako to nije redovna linija nego on samo vozi taj bus iz Zagreba za Pulu. I naravno, Opatija mu je usput. Nevjerojatno, ali da, vozili smo se doma busom, Dunatov, ja i vozač koji se vraćao sa servisa iz Zagreba za Pulu. Popili smo i pojeli sve što je imao u frižideru, a zauzvrat nas je ostavio ispred kuće u Opatiji. Kakva avantura...

Nekih desetak godina kasnije Hajduk u Zagrebu igra utakmicu za ostanak u utrci za naslov. Protiv Dinama. Ponovno krećem dan ranije, ponovno iz Rijeke. Razlika je samo u tome što ne idem na utakmicu. Ne ovaj put. Idem na Faithless. Na koncert banda koji je na neki način obilježio dobar dio mog života. The nights of Jaguar, Plastic Dreams i Insomnia vjerojatno su najbolje tri pjesme na elektronskoj sceni. Meni naravno... I opet vjerojatno, jer čuo sam ih previše predobrih, ali Insomnia je sigurno unutra. Bilo bi nekorekno reći da sam volio Faithless cijelo to vrijeme jer nisam ni pratio njihov rad. Volio sam Insomniu, a uz nju znao sam još jedino Salva Meu. Isto dobra, onako dizalica, ali ni približno dobra kao Insomnia. Slijedeći njihov hit bio je God is a dj. Ok, u to vrijeme nisam baš pratio underground scenu pa ne znam dali su imali još nešto prije toga, ali God is a dj se vrtila na radio stanicama. I bila mi je loša. Bila mi je pre...trance. A nikad baš nisam preferirao trance. Iako mislim da sam očekivao više upravo zbog Insomnie. Želio sam još jedan takav hit. U to vrijeme nastao je i jedan kultni grafit u Pagu. GOOD IS A DJ. Nešto kasnije počeo sam kupovati cd-e i našao sam nešto love i za Faithless. Tad otkrivam nešto novo. No roots i Bring my family back otvorile su mi neke nove horizonte, a Miss you less, see you more postala je jedan od sinonima za dobar house. A onda sam, neznam točno kad, ali prošlo je već dosta vremena od tad, vidio njihov live nastup na MTV-u. I opet Insomnia, ali s gitarama, bubnjevima, udaraljkama... Prejako. I sjećam se koliko mi je žao bilo što nisam išao kad su prvi put bili u Zagrebu. A tako sam ih htio vidjet i poslušat uživo. A gledajući njihov Londonski koncert na dvd-u otkrio sam kako mi ni God is a dj nije tako loša stvar. Loša? Prejaka je...

Negdje krajem studenog na netu sam pročitao da Faithless stižu u Beograd. I odmah planovi. Uzimam godišnji tjedan dana, autom do Zagreba, vlakom do Beograda i Faithless. Predobro. A dan kasnije vijest da Faithless stižu i kod nas. Ok, nećemo komplicirat, pogledat ćemo to doma, u Zagrebu. Karte sam kupio odmah i krenuo prema Rijeci dva dana prije koncerta. U Rijeku kod Ive. Krenuli smo dan prije jer sam htio izbjeć vožnju Zagrebom u autu zadarskih regisracija. Glupo, ružno, ali stanje je takvo. Na dan koncerta u Zagrebu igra Hajduk, mirni prosvjedi protiv vlade u punom su jeku, Neda Ukraden je u Ciboni... Puno događanja i mogućih scenarija. Ok, u Zagreb stižemo u petak i nakon kratkog odmora nalazimo se sa Englezima u New Yorku, sa Pažanima u Zagrebu. Neistina, sa Pažanima i njihovim djevojkama. I naravno, tulum. Do pet ujutro. Nismo mogli duže. Nakon ispijanja alkohola u stanu kod Ivane i Marina išli smo u grad u nekakav kafić. Gužva, mainstream i pive. Onda smo završili u nekom podrumu. Podsjetilo me to na Opatiju, moje studentske dane i Hobbiton. Tamo smo bili inventar, i ja i Dunatov s početka priče. Tamo smo studirali. U podrumu house, onako dobar, melodičan, skoro pa old school. Lijepo... I opet pive, pive. Partya do pet i doma. Tramvajem, auto smo zbuksali na parking. Spavanje do podne, kavica, ručak pa spavanje do pet. Zagreb po danu i nismo previše vidili. Ali smo doživili noć. Oko šest krećemo prema Domu sportova, opet tramvajem naravno. Nemam neki poseban osjećaj da idem na koncert, a ni ispred dvorane nije neka gužva. Ali u kafiću u susjedstvu tulum uz zvukove Faithlessa. Warm up. I tamo me počelo prat, euforija i adrenalin. Već tad smo znali da će bit dobro. I bilo je... Službeni početak  bio je u osam i pol, a mi smo ušli oko osam. Zašto ne poslušat predgrupu kad smo već platili karte. Predgrupa je bila How Convinient, domaći elektro band. Barem je tako bilo najavljeno u medijima. Nisam čuo predstavljanje banda. Neloše. Apsolutno nije moj stil glazbe, vjerojatno nikad ne bih kupio njihov cd, ali da znaju što rade, znaju. Ljudi su radili glazbu uživo. Ne dj-ing nego live svirka na kompjuterima i ritam mašinama. Solidno. Za mene pre elektro.

U devet sati upalila su se svjetla po kojima sam znao da počinje show zbog kojeg smo i došli. Jaka svjetla od kojih se na trenutke činilo da je sve oko nas crno bijelo. I Faithless. Dva dana prije koncerta čuo sam da je ovo oproštajna turneja, da sa raspadaju. A takav je bio i pozdrav kojim je Maxi Jazz otvorio svirku. „Dobra večer Zagrebe, ovo je možda i zadnji put da se vidimo!“ Light je bio super, zvuk još bolji. Nakon nekih pola sata svirke odsvirali su onu koju nisam volio, onu koja u live izvedbi zvuči savršeno. „This is my church, this is where I heal my hurts. For tonight, God is a DJ!“ I opet savršeno...

     Ekstaza, usijanje, vrhunac je uslijedio kad je krenula Insomnia, njihova najjača, kultna stvar, zbog koje je i moja priča s Faithlessom krenula. „I only smoke weed when I need to and I need to get some rest...“ publika je pratila Maxia do one isto tako kultne „I need to get some sleep, I can get no sleep“. A onda delirij... Sister Bliss je na svojim klavijaturama dizala ekipu barem dvije minute, pritom obradila taj svoj solo u savršenu dizalicu i bacila ekipu u trans. Imao sam osjećaj da letim, volio sam sve oko sebe, volio sam cijeli svijet. Inače, Maxi je stvar posvetio svima nama koji smo tu večer bili tamo. Mislim da je pljesak trajao duže nego dizalica koju je izvela Bliss.

             

Nisam previše slušao novi album, ali znao sam pjesmu „Not going home“. Ide ovako nekako:

It's not over, I'm not going home

till I can take you with me,

I'm not going home, come with me

                    Imao sam osjećaj da s ovim „it's not over“ žele reć svima kako se ne raspadaju, kako će se vratit nakon što se odmore. U tom slučaju, želim ih vidjet ponovno. Na samom kraju još jedna dizalica za oproštaj. Salva Mea, s istim zvukom klavijatura kao Insomnia, još jedna stvar s početka njihove priče. Nakon toga povukli su se s bine i dobili ovacije publike uz skandiranje „we want more“. Naravno, vratili su se i za kraj odsvirali We come one u kojoj je nakon njihovog „we come“ krcata dvorana Doma sportova odgovarala s „ONE“. Strašno! Još jednom je uslijedilo „we want more“ ali nisu se vratili. Nisu se vratili ni nakon što je nekolicina skandirala „Jaco odlazi“.  Šteta. Ali takav kraj su zamislili i nitko im ništa ne može prigovorit. Odradili su savršen koncert i majstorski se oprostili s fanovima s ovih prostora. Iako, još mi zvoni njegova zadnja rečenica te večeri: „Vidimo se opet“. E pa bit će mi drago...

              

                

                Koncert je završio u jedanaest, a mi smo nastavili s upoznavanjem Zagreba noću s našim domaćinima, Pažanima u Zagrebu i njihovim djevojkama. Ponovno house, ponovno do pet ujutro. Ponovno lijepo... I od svih silnih događanja tu subotu, od svih mogućih scenarija, odigrao se onaj najljepši, bez ikakvih problema i ekscesa. U svakom slučaju, nezaboravno.