Ako je ulazak u Beograd bio pomalo
šokantan onda za dolazak u Bukurešt nemam riječi. Kako je svitao dan tako smo
sve jasnije mogli vidjeti kućice ili još bolje rečeno barake, koje su, nabacane
jedna na drugu otkrivale siromaštvo Rumunjske i vrijeme koje je davno stalo.
Prva stvar koju smo htjeli riješit bila je kava, a onda u potragu za centrom
grada. Kavu smo našli odmah, ali do centra grada se moramo potruditi. Planova
grada nema za kupit, a rijetki su oni koji pričaju Engleski. Ne da su rijetki
nego imam osjećaj da se ljudi boje bilo kakvog kontakta sa strancima, kao da im
je zabranjeno s tobom progovorit više od „No“ što je bila jedina riječ kod
prvih pet ljudi kojih smo nešto pitali. Kao da još uvijek žive pod diktaturom
koja je navodno završila prije 25 godina. Onako slomljeni od puta, neispavani i
izgubljeni u 8 sati ujutro, uopće se nismo osjećali ni poželjnima ni sretnima.
Barem ja nisam.
Napokon smo pronašli plan grada i curu koja priča Engleski.
Do centra nas vozi metro s tim da imamo jedno presjedanje. Za desetak minuta
izlazimo na stanici Piata Unirii za koju nam je cura rekla da je centar grada.
Na izlasku iz metroa dočekala nas je ogromna ulica, Bulevar Unirii, s još većim
raskršćem. Našli smo se okruženi glomaznim stambenim blokovima, tipičnim za
komunističko doba, kada su predstavljali veličinu režima i njihovih vođa. Tragovi
komunizma su jedan od razloga zašto smo došli na istok Europe, ali u tom
trenutku zgrade su se činile tako hladne i odbojne. Mislim da i nije moglo biti
drugačije jer smo bili mrtvi umorni od puta i nervozni jer moramo pronaći
smještaj, a došli smo totalno nespremni.
 |
| jutarnji odmor |
Puhalo je nešto hladno, nekakva bura. Policajac kojeg smo
zaustavili nam pokazuje put za stari grad, pravi centar Bukurešta. Baš je bio
cool i pričao je Engleski. Dobro ga je pričao. Nastavili smo tako kroz hladnoću
blokova nadajući se da ćemo uskoro doći do pješačke zone, do starog centra.
Odjednom se, s desne strane ukazala uličica koja je izgledala kao to što
tražimo. Mislim da nikad neću zaboravit osjećaj koji me preplavio dok smo
ulazili u centar. Komunističke blokove sam očekivao, ali ovakav prizor sigurno
ne. Sakriven iza betonskih gromada nalazio se gradić, biser koji tamo kao da ne
pripada. Odjednom smo se našli u Francuskoj ili Italiji, u simpatičnim
uličicama s restoranima, barovima, klubovima... Sve to, skupa sa trgovinama,
osim onih prehrambenih, otvara se oko 10, 11. Kakvo savršeno radno vrijeme za
mene.
Više nije bilo hladno. Rekao sam Danijeli kako se selim ovamo i kako
želim da se preseli sa mnom. Čudesno. Sve je postalo lakše, umor je nestao i
sretni smo nastavili potragu za smještajem. Prvi hostel smo našli u samom
centru, ali imali su sobu samo za jednu noć. Po preporuci drage recepcionerke
otišli smo na najbolju kavu u gradu, u caffeteriu Van Gogh, guglali Bukurešt
(tek tada) pronašli još par solucija i krenuli. Na kraju smo se smjestili u
hostelu 10-ak minuta od centra. Umorni od puta, otuširali smo se i zaspali...
U
istraživanje smo krenuli oko 8 navečer. Lokalni ljudi, pretežito muška
populacija čekala je početak Lige prvaka. Njihova Steaua je gostovala u
Njemačkoj. Uopće me nije zanimao nogomet kojeg inače obavezno pogledam, bio sam
očaran Bukureštom i ovim našim putovanjem. Večerali smo u nekakvoj trattoriji,
koja je opet podsjećala na Italiju. Dobra hrana, dobre cijene. „Tips are not
included“ i nijednom konobaru nije neugodno upozoriti vas na to. Čak sam na
jednom računu našao „10 % good, 12 % excellent“! Dakle, kad dodamo napojnicu i
uzmemo u obzir da se prilozi naručuju i plaćaju posebno, cijene su iste kako i
kod nas. Ipak je to metropola i glupo je očekivati da bude puno jeftinije.
 |
| art |
Klubovi i restorani svake vrste, noćni klubovi s golim
tetama, mladi, stari, domaći, stranci. Zalomili smo na kraju u klubu uređenom u
nekakvom industrijskom stilu, probali domaću rakiju koju smo ispirali već
tradicionalnom juice vodkom. Posjetili smo naravno i night club s tetama i još
nekakav disko u podrumu i skupili se doma. Umor je učinio svoje. I juice je
učinio svoje. Bukurešt je super...
 |
| zgrada parlamenta |
Drugi dan smo iskoristili za otkrivanje šireg centra grada.
Ništa nismo planirali, samo smo uzeli plan grada u ruke i išli gdje smo tog
trenutka poželjeli ići. Posjetili smo Poviijesni muzej, Muzej umjetnosti,
Zgradu parlamenta, prošli dva ogromna bulevara, komunističke blokove. Sve to
posjetili smo pješice jer u Rumunjskoj isto imamo problema s taksistima. Oni ne
pljačkaju nego su totalno jeftini i ne isplati im se voziti vas na malim
relacijama. Jednostavno vam kažu da je to blizu, par minuta pješice.
Par minuta
po par minuta i skupilo se nekoliko sati šetnje po širem centru koji je također
fascinantan, na jedan drugačiji način. Sve je ogromno, toliko veliko da smo
imali osjećaj da je bar polovica od svake zgrade neiskorištena.
Ako se ikada nađete u Bukureštu pogledajte Zgradu parlamenta.
Stanite ispred ulaza u kompleks i okrenite se leđima prema njemu. Pogled na
Bulevar Unirii pokazat će vam kako je sve to bilo jebeno zamišljeno, ali i kako
je sve to stalo tamo negdje, krajem 80-ih.
Dosta toga tamo je i ostalo što se lako može primjetiti po zapuštenim
parkovima i ostalim zelenim površinama, zastarjelom javnom prijevozu, fontanama
koje ne rade. Na zapadu bi to bilo ušminkano, dotjerano. Ovdje nije.
Vjerojatno
i tu leži dio šarma ovog grada koji će svakog, barem u jednom svom dijelu
ostaviti bez daha.
 |
| uređen okoliš |
Rumunjska je siromašna zemlja i to se jako dobro vidi i u Bukureštu. Ogromne razlike između bogatih i siromašnih vidljive su na svakom koraku. Psi lutalice leže po cijelom gradu, ima ih bezbroj. Romi prose po ulicama, malene Romkinje prodaju ruže zaljubljenima s tim da svaka ima samo jednu ružu. Mene je zabavio mali Rom, mali mađioničar sa svojim kartaškim trikovima. Nešto je i zaradio...
 |
| mali mađioničar |
Koliko god bili siromašni, pokazali su se kao topli ljudi pa
tako i ja toplo preporučam Bukurešt kao must see destinaciju. Bilo nam je
lijepo, jako lijepo.
Nema komentara:
Objavi komentar