beograd – bukurešt ili pariz – dakar

            Još dok smo planirali ovo putovanje shvatili smo kako je Beograd loše povezan s Rumunjskom koja je bila naša slijedeća destinacija. Iz Beograda smo morali do Vršca, malog mjesta na granici s Rumunjskom, kako bi vlakom došli do Temišvara. U Temišvaru smo hvatali noćni vlak za Bukurešt.

            Iz Beograda nas je ispratilo jako grmljavinsko nevrijeme. Vlak za Vršac ne kreće s glavnog kolodvora tako da smo morali do stanice Beograd Dunav. Neugledna, mala kućica i dva kolosjeka s nadstrešnicom koja tu i tamo prokišnjava. Hranu i piće za put kupili smo u marketu pokraj stanice. Idea, s Vama kroz život. Poznato? Konzum, S Vama kroz život. Vlasnik Idea-e je Todorić, a možda malo manje od pola marketa su naši proizvodi.  Jeftinije nego kod nas, dosta jeftinije.

          

                Do Vršca nas je vozio mali vlak s dva vagona, skroz popunjen, ali isto tako i dosta udoban. Uslijedilo je razgledavanje Srbije kroz prozor vlaka. Ista priča kao i s druge strane Beograda, prema Hrvatskoj. Polja suncokreta i kukuruza koja su negdje oko Pančeva, moram priznat, izgledala fascinantno. Ogromna, bekonačna polja zlatno žute boje, samo ponegdje prekinuta s površinom koju je neki kombajn već opustošio. Iako dosta zapuštena i neuredna, ima Srbija svojih ljepota. 

            U Vršcu je isto padala kiša. Kolodvor u raspadnom stanju, bez mjenjačnice, bankomata ili bilo čega drugog osim šaltera za kupnju karata. E da, postoji prekrasan wc na kraju hodnika. Ali dobro, vlak smo čekali samo pola sata tako da nije bilo strašno. Vlak za Temišvar bio je istog tipa kao  i ovaj prošli, samo dosta noviji i udobniji. I ne tako pun. Brzo stižemo i do granice, gdje nam Rumunji uzimaju putovnice i drže nas u vlaku više od pola sata. To nas je malo zabrinulo jer po voznom redu stižemo u Temišvar samo 20 minuta prije vlaka za Bukurešt i ako ovo zadržavanje nije planirano znači da kasnimo na naš zadnji vlak. I noćimo u Temišvaru. A to nisam htio. Nakon što su nam Rumunji vratili putovnice odlučili smo prespavati put do Temišvara. Dva sata odmora uz glazbu u ušima. Vani je već pala noć pa razgledavanje ionako nije bilo moguće.

            Oboje smo čvrsto zaspali, umorni od prijašnje noći u Beogradu i da nije bilo Norvežanina kojeg smo upoznali u Vršcu, ostali bi spavati u vlaku u Temišvaru. Norvežanin je isto putnik, na putu već 15 mjeseci. Vlakovi, autostop, couch surfing, volontiranje...15 mjeseci. Njega je na kolodvoru pokupio neki Rumunj koji mu je navodno trebao pokazati gdje ovaj može promijet Euro u Lei. Nadam se da ga nije opljačkao ili tako nešto. Izgledao je baš simpatično. Norvežanin. Rumunj baš i nije.

            Vlak iz Temišvara je malo kasnio tako da smo imali vremena samo da rezerviramo mjesto i nađemo vlak. „Do You speak English? No!“ Na drugom šalteru isti odgovor. Treća sreća, treći šalter. Kupujemo rezervaciju i trčimo na peron broj 5, u vagon br. 7. Kad zamišljate noćno putovanje vlakom sigurno zamišljate nekakav vagon za spavanje ili barem kupe, koji nije pun i u kojem ćete se ispružiti i prespavati veći dio puta. I ja sam to tako zamišljao. Doduše, postojali su vagoni za spavanje i vagoni s kupeima, ali vagon br. 7 bio je noćna mora. Stolice malo veće od onih u autobusu, samo što su ove fiksne i nema spuštanja naslona kako bi se bar malo približili ležećem položaju. S ovim ćemo putovat? Pa do Bukurešta ima tri dana! Jebiga, nema nam druge nego sjest i izdržat do tamo. Sva sreća da sam ponio ovu spravicu za pisanje jer sam imao nekoliko filmova spremljenih na njemu tako da je Ljudožder vegetarijanac ubio dva sata puta. Ovaj vagon nije bio skroz pun i mogli smo zauzet po dva sjedala što je bilo pozitivno. 

kolodvor u vršcu

zahod u vršcu

           Danijela je nakon filma probala spavati, a ja sam pisao doživljaje iz Beograda. Ovaj vlak je, za razliku od onog Zg – Bg, često stajao na stanicama, tako da sam pratio gospodina i gospođu koji su putovali s nama, na sjedalima iza naših. Kad god bi oni izašli zapušit, izašao bih i ja. Na kraju smo se tom i smijali. Nisu pričali Engleski tako da nismo baš pričali, ali smo se družili uz cigarete. Drugom barbi sam dao zadnja dva gutljaja kave i kutiju keksa koje sam kupio u vlaku. On mi je motima objasnio kako je gladan i kako nema novaca. Zatim je na Rumunjskom pričao kako je Rumunjska u banani, Romania e finita. Ne znam jesam li to točno napisao ni da li je to on baš tako rekao, ali Rumunjski je jezik dosta sličan Talijanskom tako da sam jako dobro razumio što mi želi reći. A i vidio sam kako izgleda. Crni, mali čovjek u prljavoj trenerci koja me podsjećala na one šuškave trenerke iz osamdesetih i početka devedesetih. Razumio sam što mi želi reći. Ja sam rekao da sam iz Hrvatske na što mi je pokazao kako smo mi za njih sila. Velika država. Ajde da i to čujem.

            

            Grad po grad, cigaret po cigaret i jutro se već približilo. Oko 5 sam probao zaspati, ali nije išlo. Nisam mogao pronaći položaj dovoljno dobar za spavanje. Danijela je spavala, ali se i mučila jer se stalno budila i pokušavala pronaći isti taj položaj kojeg sam ja tražio. Negdje oko 6 sati u vlak su počeli ulaziti ljudi koji su izgledali kao da idu na posao ili u grad obavljat neke stvari. Bukurešt je blizu...napokon. Dugo je ovo trajalo, predugo. U Bukurešt smo stigli u 7 i pol ujutro. Iz Beograda smo krenuli dan prije u 3 i pol popodne. 16 sati, dva presjedanja, tri vlaka...Pariz – Dakar jebote!