varna, gdje more ljubi nebo

         

               S Bukureštom smo se pozdravili u 12:30 iako smo na kolodvoru bili puno ranije. Na internetu smo našli informaciju kako je vlak za Varnu u 10 što nije bilo točno. Da, da! Ne vjerovat svemu što piše na internetu! Popili smo kavu i na miru obavili kupnju za put koji traje nekih osam sati. Kako ne postoji direktna linija morali smo presjedati u gradu koga zovu Ruse.

             Uslijedilo je udobno putovanje ne baš najboljim vlakom, ali bili smo sami u kupeu i mogli se razvalit kako smo htjeli. U Rusama ili Rusu ili Rusiji, neznam kako se točno kaže, smo promijenili vlak i dobili još dvije putnice u kupeu, ali to  nije utjecalo na udobnost puta. Stigli smo u Varnu oko 8 i pol navečer.

dvi Ralice, Bugari i ja

              Varna je jedini grad koji ćemo posjetiti, a da nije glavni grad jedne od država kroz koje prolazimo. U Varnu smo otišli samo da vidimo Crno more. Čak nismo ni znali da idemo tamo do zadnjeg trenutka. Troumili smo se između Constante u Rumunjskoj i Burgasa i Varne u Bugarskoj. Zbog vremenskog ograničenja morali smo izabrati samo jedan od tih gradova i sasvim slučajnim odabirom završili smo u Varni, najvećoj luci i trećem po veličini gradu u Bugarskoj. Na kraju je ispalo da je to bio savršen odabir...

 

underground

            Na greškama se uči pa smo smještaj u Varni rezervirali još u Bukureštu. Taksijem, koji je nešto skuplji nego u Rumunjskoj stižemo do hostela. Na samoj prijavi recepcioner nas zove na punk-rock-metal svirku koja se održava u nekom underground i kako je on rekao, ilegalnom klubu blizu hostela. Naravno da smo išli s njima. Prije toga smo večerali u restoranu koji se nalazi u sklopu hostela. Inače, hostel nije bio neke ekstra kvalitete niti pretjerano čist, ali smo zato primljeni vrhunski.

mutna sjećanja na prvu večer

U restoranu nas dočekuje Lubo, šef, ludi metalac koji nam donosi svakom po dvije punjene paprike i preporuča nam njegovu domaću rakiju. Probali smo rakiju. I normalno da nismo stali na toj jednoj nego smo bili pijani u roku od pola sata. Dvije večere, šest rakija, dvije pive i jedna juice vodka za 20 Leva što je na našem jeziku oko 10 Eura. Rakiju sam ispirao pivom koja se zove Zagorka. Kad sam šefu krenuo objašnjavati što je Zagorka u Hrvatskoj rekao je da zna jer su mjesec dana prije u tom hostelu bila četiri Hrvata koji su im to objasnili.  Zatim nas je upoznao s curom koja se zove Ralica. Znali su i značenje njenog imena. 

Dobro smo se nasmijali Ralici i otišli na svirku. Usput smo još nešto cugnuli, upoznali još nekoliko Bugara, još jednu Ralicu i napokon, već solidno razvaljeni stigli do kluba u podrumu, u centru grada. Mračan prostor s nekoliko crvenih žarulja bio je krcat ljudi i dima. Uglavnom, unutra možete raditi što god želite raditi. 

Nakon ulaska u klub sjećanja su već poprilično mutna tako da ne znamo koliko smo se točno tamo zadržali. Sjećam se da smo plesali pogo, da sam ja u pogu razbio nos (ništa strašno) i znamo da je Danijelu sutra boljelo koljeno. Ne znamo zašto. Ni puta do hostela se ne sjećamo u potpunosti. Kaotično-fantastična noć u Varni.

Sutrašnji dan je započeo glavoboljom. Izliječili smo se u kafiću kavom, tostom i svježim sokom od naranče. Danijela je dala prijedlog, a ja sam ga prihvatio bez razmišljanja. Danas ne radimo ništa, danas samo uživamo, Glavna ulica u Varni vodi do plaže na Crnom moru, a kako smo tamo došli zbog mora, odlučili smo prošetati. Nakon tjedan dana provedenih na kopnu falilo nam je more. Pa makar i Crno.

opuštenost na plaži

 

 Crno more je plave boje ako niste znali i dočekalo nas je mirno i pitomo, kao da je bonaca skroz do Turske. Pijesak na plaži je onaj fini i čim smo došli skinuli smo se bosi i ušli do koljena. Nismo se kupali jer nije bilo baš toplo, ali smo napravili đir po plićaku i ostatak vremena čilali u nekom funky klubu na plaži. Pivica, naočale i ležaljka...milina. Zamislite Zrće, ali tamo negdje u 70-im ili 80-im godinama. Tako su izgledali ti klubovi, totalno socijalistički, retro. Baš ono što smo i htjeli vidjeti.

 Poslije večere u ribljem restoranu (večera nije bila baš nešto) išli smo doma spremit se za večernji izlazak. Slučajno, dok smo pušili na balkonu, jer se u hostelu ne puši, upoznali smo Ogi 23, bend iz Sofije, tri mlada dečka koji nas pozivaju na njihov koncert. Dečki sviraju nekakav  teen punk, nešto kao Blink 182 i imaju već dva izdana albuma. http://www.youtube.com/watch?v=PXDshuwvQWc

ogi 23 i ja

Naravno da sam se pohvalio da i ja sviram pa su me onako iznenada pozvali da sviram s njima. Odgovorio sam potvrdno iako sam se nadao kako me neće zvati kad budemo tamo. Nikad mi nije bio problem improvizirat nešto, ali dečke znam sedam minuta, ne znam što sviraju i nisam im htio pokvarit večer svojim eventualnim glupostima na bubnjevima. 

danijelin art

Na koncert smo kasnili jer smo doznali za to u zadnji tren, a morali smo nešto pojesti prije tako da stižemo taman na njihovu pauzu na pola svirke. Bili su oduševljeni kad su vidjeli da smo stigli, toliko sretni da su nas pozdravili sa stagea pred svojom publikom. I da, zvali su me da sviram s njima. Nakon što sa eksao skoro pola pive, digao sam se na binu i sjeo za bubnjeve. Onako na brzinu, objasnili su mi kako će to biti neki ska-punk ritam i da će to biti super. Tako je i bilo. Uz par mojih grešaka za koje sam znao samo ja, odsvirali smo cover koji je ispao baš ok. Njihova publika je mlada tako ih nije bilo problem zapalit nekom brzom, melodičnom pjesmicom. Ma bili su zapaljeni od početka svirke jer, iako nismo razumjeli ništa što ovi na bini pričaju, vidjelo se da imaju odličnu interakciju s publikom. Zabavljali su se i jedni i drugi. I mi.

 Ispred kluba smo upoznali još jedan par koji je u istom hostelu kao i mi. Oni su isto kao i ja, dali otkaz i otišli na putovanje, samo što njihov put traje godinu dana. Fora je da su od tih godinu dana tri mjeseca potrošili na Hrvatsku i totalno su oduševljeni i Hrvatima i Hrvatskom. S njima smo se vratili u hostel i na tom putu doživjeli možda i jedinu neugodnost i to ne od ljudi nego od čopora pasa lutalica. Bilo ih je preko deset i na trenutke su se ponašali kao neka banda s ljudskim osobinama. Nisu bili opasni, ni u jednom trenutku nas nisu napali, ali su, dok su trčali oko nas i njušili sve živo, bili totalno jebeno neugodni.

ova je za tatu

Inače, i Varna kao i Bukurešt ima problema s psima lutalicama. Preko dana ih se može vidjeti kako spavaju ili leže negdje u hladu, ali su zato preko noći ulice njihove. I baš su podjeljeni u prave bande, svaka sa svojim područjem i čim jedna banda kroči u tuđe područje dolazi do sukoba s drugom bandom. Jebeno.

fejkeri

Vlak za Sofiju nam je bio u osam navečer tako da smo mogli iskoristit i treći dan u Varni. Iznajmili smo bicikle i odlučili proći cijelu Varnu, sve što nismo stigli vidjeti. Bicikle su bile električne i moram priznat kako je to nešto najbolje što sam u životu vozio. Uopće ih ne osjetiš, na najmanji napor ona ti pomogne i odradi to sama. Savršeno. Prošli smo Varnu, kompletnu njenu obalu i ogroman park koji je savršeno mjesto za odmor i rekreaciju. Vidjeli smo i elitnu Varnu koja odskače od one u kojoj smo živjeli, punu villa i luksuznih, modernih rezidencija bogatih Bugara. I tamo su, kao i svugdje uostalom, vidljive ogromne razlike između bogatih i siromašnih. Ima ih puno, i jednih i drugih.

BE STUPID!!!!!

Umorni od vožnje odlučili smo se malo odmoriti u hostelu i pričekati vlak. Varna nam je sjela i jednom i drugom. Tu smo se zabavili, umorili i odmorili...napunili baterije za avanturu zvanu Sofija. Bilo nam je divno u svakom pogledu.