21 mjesec je bio potreban da napišem
nešto novo. Dvadesetjedan mjesec...i sad ne znam kako početi, ne znam uopće hoću
li uspjeti nešto napisati. Nije da se ništa nije događalo i nije da mi ništa
nije padalo na pamet, ali eto...jednostavno sam stao. I onda sam, nakon skoro
dvije godine, negdje u paučinom prekrivenom kutu interneta pronašao svoj blog.
Ne želim sada o svemu što se
događalo u tih skoro dvije godine, samo ću reći da se nalazim na početku. Nova
veza, novi posao, novi grad...novo sve. Da, strah me, kao i svakog početka, ali
isto tako moram priznati da sam uzbuđen i kako se nikad u životu nisam osjećao bolje. I tako
sam punih baterija, jer nisam radio ništa zadnjih mjesec dana, krenuo na put. U
najveću avanturu u mom životu, na turneju po Balkanu. Nešto najluđe što sam
ikad napravio. Dakle, slijedećih 15ak dana ovaj prašnjavi kutak interneta
trebao bi postati nekakav putopisni blog koji će vam opisati dogodovštine i
dojmove dvoje suputnika, supatnika i ljubavnika te ljepote i sramote gradova i
zemalja domaćina.
Krenuli smo u četvrtak, s koncertom
Manu Chao u Zagrebu...baš im fali brass sekcija. Već unaprijed je bilo odlučeno
da ne nastavljamo dalje u petak nego u subotu. Petak služi za odmor od
koncerta. Ali kako se moraš javit dobrim prijateljima koji žive u Zagrebu i
kako je petak dan za metak, izmetkali smo tako jako da u subotu nismo uspjeli
izać iz kreveta do 12. Neki i duže. Vlak je bio u 10:35...
Kako bi to rekao dragi nam Manu; Proxima
Estacion – Beograd. Stay tuned...ili ne...ionako ne mogu obećat da ću stvarno
blogat.
Nema komentara:
Objavi komentar