Uspjeli smo stići na vlak u 10:30
koji je kasnio samo 45 minuta. Krenuli smo dakle oko 11:15 međunarodnom linijom
Zurich – Beograd. Solidan vlak, u biti
jako udoban, tih i na trenutke dosta brz. Naravno, koliko mu to naša pruga
dozvoljava. Dok smo se vozili, razmišljao sam kako bi ovo mogao vrlo lako mogao
biti najudobniji vlak s kojim ćemo putovati. Znači, biti ćemo umorniji od puta,
a vlakovi neudobniji, sporiji i bučniji. Jedva čekam...
U Slavoniji sam bio samo dva puta i
moram priznat da mi se baš sviđa ta ravnica. Na trenutke divlja i zapuštena, a
na trenutke obrađena i skockana. Do Srbije smo, ako izuzmem dvominutna zaustavljanja na stanicama, stali
samo u Vinkovcima kako bi otkačili vagone HŽ-a što sam iskoristio kao čik
pauzu. Odlučio sam da na putovanju pušim duhan, a ne cigarete jer je jeftinje,
duže mi traje pakovanje i manje ću pušiti. Ovo zadnje se potvrdilo već u
Vinkovcima jer dok sam ja smotao taj cigaret vlak je već bio spreman za
polazak. Ništa od čik pauze.
U Vinkovcima se ukrcala pogranična
policija što je značilo da uskoro ulazimo u Srbiju. Uzbuđenje zbog prvog
posjeta Srbiji miješalo se s nekakvim strahom jer je to ipak Srbija, zemlja s
kojom imamo burnu i još uvijek frišku prošlost. Krajolik, koji je na početku
isti kao u Hrvatskoj, postajao je sve zapušteniji i neuredniji što smo više
odmicali od granice. I onda, nakon pomalo šokantnih, poluizgrađenih, prljavih i
blatnih predgrađa, pojavila se mrcina. Beograd. Svakakav na prvi pogled. Lijep,
moderan, zapušten, prljav. Svakakav...
Još u vlaku sam smotao cigaretu kako
bih je samo zapalio kad izađemo. Baš je pasala. Prvi korak u Beogradu bio je
mijenjanje Eura u Dinare. Kune ne mijenjaju, ne postoje na tečajnim listama. Ali
ne čudi me to jer ni mi ne mijenjamo njihove Dinare. Uglavnom, 1 Euro vrijedi
oko 113 Dinara. Čak sam poslije u jednoj šetnji kroz grad vidio natpis na
mjenjačnici „STIMULATIVNI TEČAJ! PO DOGOVORU! PITAJTE! Baš su cool. Drugi korak
je bio pronalazak smještaja što smo riješili za tri minute. Od dvije ponude koje
smo pronašli na kolodvoru odabrali smo onu na kojoj piše kako oni dolaze po
nas. Nisu došli po nas...nema veze.
Na trećem koraku smo opljačkani. Ne
onako skroz, ali jesmo. Taxi do hostela platili smo 8oo Dinara. Naglasak je na prvom a. DinAra. Vožnja
je trajala dvije minute. Recepcionerka u hostelu je rekla kako bi ona za to
dala 300 DinAra. Taksisti su zajebani i stvarno se treba pazit. Oni
znaju kome mogu muljat, prepoznaju turiste i ako nisi pažljiv zarade na tebi
dobru dnevnicu. Vjerojatno se možeš i cjenkat s njima, ali to nismo probali.
Drugi put. Sad znamo kako funkcioniraju. Da nebi bilo da su svi taksisti takvi,
dva najbolja taksija koja su nas vozila bila su i najjeftinija, s uredno
upaljenim taksimetrom i korektim vozačima. Ipak, najdraža vožnja mi je bila
u Ladi starijoj od mene, koju vozi simpatični
stariji gospodin koji je prije nego što smo ušli u Ladu bio naslonjen na novu
Renault Lagunu parkiranu pokraj. Laguna je također bila taxi. Simpatični barbić nije bio jeftin, ali nije
nam bilo žao nijednog dinara viška kojeg smo mu dali.
Hostel kojeg smo našli bio je na
dvije minute autom od kolodvora, desetak minuta lagane šetnje do centra grada.
Mali hostel koji je nedavno proslavio prvi rođendan. Ništa posebno, sa slatkim
malim sobicama i malom terasom u hladovini. Nema neku posebnu ponudu što je
možda i dobro jer te ne zadržava u hostelu. Tjera te da vidiš grad. To smo i
napravili. Otišli u grad, večerali i krenuli u obilazak. Još na početku smo
zaključili da se osjećamo „ko doma“. Isti stilovi, iste furke, iste spike kao u
Hrvatskoj samo što je Hrvatska ili u ovom slučaju Zagreb, puno čišća i
sređenija. Ono što smo primjetili je da kad stupiš s njima u kontakt i kad skuže
da si Hrvat, a skuže nakon pola rečenice, dolazi do čudnih pogleda i nekakvih
blokada u normalnoj komunikaciji. Nije nam to zasmetalo, barem ne odmah. Glavna
ulica u Begradu je Knez Mihajlova, shopping zona u kojoj se možeš najest i
napit. Cijene iste, možda malo manje nego u Zagrebu.
Nakon kraće šetnje po Mihajlovoj otišli smo u potragu za
Srbijom, u Skadarsku ulicu, popularnu Skadarliju za koju su nam rekli da je
živa i puna glazbe i zabave. I stvarno je. Ulica je to prepuna restorana i
kafana gdje na svakoj, ali svakoj terasi svira živa glazba. Živa narodna
glazba. Ne onaj turbo folk s cicatim, plastičnim pevaljkama nego izvorna srpska
narodna glazba. Harmonika, gitara, klarinet, kontrabas, violina...čudesno.
Nisam mogao vjerovati koliko ta glazba dira u srce. Vjerojatno nije samo glazba
nego kompletan ambijent te divne, vesele i raspjevane ulice. Oduševljenje je
splasnulo kad smo na vrhu ulice naletjeli na štand sa srpskim navijačkim
šalovima, majicama i četničkim kapama. Četničke kape u centru Beograda. Takve
kape možda jesu dio njihovog folklora, ali među njima se moglo pronaći i
četničke grbove. Hladan tuš, trisketina nakon koje nam je počelo smetati sve. Onaj
osjećaj „ko doma“ zamijenjen je s nelagodom zbog toga što se čim progovorimo
kuži da smo Hrvati, ne stranci nego Hrvati. Na trenutke smo se osjećali
ugroženo, nesigurno. Mrzili smo Beograd, htjeli im j...t mater četničku
istodobno ponosni na Hrvatsku i na činjenicu koliko smo zapravo ispred njih. Onako
razočarani, nastavili smo s noćnim razgledavanjem grada.
 |
| štand u centru |
S planom grada u ruci dolazimo do hotela Moskva, do zdanja
koje nas tjera da zaboravimo na kape i četnike i da uživamo u pogledu na
ogromnu zgradu izgrađenu 1906 godine koja onako osvjetljena, po noći, izgleda
fascinantno. Preko puta Moskve je hotel Balkan u sklopu kojeg je i kafana Orient
ekspres uređena u istom, secesijskom stilu, kao i Moskva, samo što ovaj put
Danijela nije imala primjedbi na interijer. Ako je Moskva jebena za Orient
ekspres nemam riječi. Još jedna građevina nas je ostavila bez daha, a to je
Zgrada Narodne Skupštine samo što eto, Stjepan Radić je ubijen u njoj pa smo od
vjerojatno najljepše građevine u Beogradu opet stigli do četnika. Nevjerojatno
što nam je napravio taj štand. Stjepana Radića sam se zadnji put sjetio prije
15 godina i onda ga se sjetimo kod te stvarno krasne zgrade. Onako nabrijani,
odustali smo od razgledavanja i otišli doma. Sutra je novi dan, ovom gradu
definitivno treba dati još jednu šansu. Vidjet ćemo.
 |
| hotel moskva |
 |
| parlament |
Nema komentara:
Objavi komentar