Probudili smo se nabrijani, Danijela
je čak i sanjala prokleti štand s kapama. Popili smo besplatnu kavu u hostelu i
onako okvirno isplanirali dan. Kratki đir po centru i posjet još jednom mjestu
za koje su nam rekli kako ga moramo vidjeti. Kalemegdan. Utvrda iz 16. stoljeća
koja je danas jednim dijelom i ratni muzej sa hrpom izloženih tenkova i topova
i raznoraznih pucaljki koje podsjećaju na sve ratove koji su se vodili na ovim
prostorima u zadnjih stotinjak godina i na koje su Srbi očito jako ponosni. Inače,
Kalemegdan je također jedna fascinantna građevina, ogromna utvrda koja se
nastavlja na Mihajlovu tako da je praktički u centru grada. U sklopu utvrde je
i ogroman park, idealan za opuštanje i zaboravljanje briga. Zaboravili smo i mi
na brige pa smo tako opušteni ponovno otišli do centra da ženski dio
zaljubljenog para obavi toliko potreban i neizostavan šoping. Kupio sam i ja
jednu majicu, da nebi bilo da samo žene troše novce. Zadovoljeni šopingom,
večerali smo i otišli do hostela kako bi se spremili za večernji izlazak.
Otuširali se, malo razdrmali prvi kat (razumijete me nadam se) i krenuli u još
jednu potragu za Srbijom.
Već spomenutom Ladom otišli smo na
Savu, na splavi o kojima sam bezbroj puta čitao u našim novinama i na našim
internetima. Mi tamo, a tamo – ništa! Nula, sve zatvoreno, sve tiho i mirno. Na
moje pitanje „Di tu ima života?“ upućeno slučajnim prolaznicima dobio sam dva
identična odgovora: „Jao matori, pa ponedeljak je buđav dan, ništa se ne
događa!“ Jebeš Beograd, I'm going home! Ajde, pojest ćemo nešto na brzinu na
jedinoj splavi koja je otvorena i gibamo. Tatar biftek i prva putna svađica u
stvarno romantičnoj atmosferi na splavi na Savi.
Prigušena svjetla, nas dvoje
(nikog drugog nije bilo) i konobar koji nam daje pravu i toliko potrebnu
informaciju. Idemo u Fridu ili neki klub pokraj Fride jer ako gdje ima života
to je tamo. Taxi – Frida – ŽIVOT!!!! Frida je klub uređen kao „Cantina de
Frida“ s obilježjima i likovima Fride Kahlo, koja je inače Danijelin idol,
meksička umjetnica, komunistkinja koja je poznata i kao osoba biseksualnih
sklonosti. Ne, nije bilo biseksualaca, barem ne očitih i Frida nas je osvojila
svojom ljepotom, stilom, bojama, juice vodkom...Naravno, živa svirka, akustične
izvedbe svjetskih hitova u izvedbi dvojca koji se nazivaju Die Beste i tvrde
kako su „najbolji Nemački bend u Srbiji“. I ja im vjerujem. E pa „Nemci“ su
svirali do dva, a mi smo se, već lagano pijani od svirke i od vodke preselili
na Fridinu terasu kako bi popili ostatak pića iz naših čaša.
Maksimalno opušteni, usred Beograda, glasno smo raspravljali
o problemima koji su nas mučili cijeli dan, o ratu, o ustašama i četnicima, o
tome kako se pucalo kod nas, a kod njih ne. Onako pijani, dali smo šansu i
Srbiji pa sam zamislio sebe i svoju ekipu kako sjedimo u Rivi i kako mladi par
koji je sjeo za stol do nas naručuje dve kafe s mlekom i sok od kajsije. Mislim
da bi kompletna moja ekipa, skupa sa mnom, prekinula razgovor, okrenula se i
barem nešto prokomentirala. To je ono što smo mi doživili u Beogradu. Možda su
Srbima ratovi, pošto su ih imali puno kroz povijest, a u zadnje vrijeme
pogotovo, jedna od rijetkih stvari koje mogu prodat turistima i putnicima kroz
njihovu zemlju. Možda bi nam i Kalemegdan bio puno zanimljiviji da se radi o
Rusiji ili Kubi, a ne Srbiji. Jer ipak, nedavno smo ratovali. Ponovno smo se
složili kako su dosta slični nama, sa istim stilom, spikama i furkama samo što
smo i dalje mi puno bolji narod od njih. Oni stvarno jesu totalno nabrijani, a
mi onako opušteni...alkohol čuda radi.
Tako alkoholizirani, preselili smo se nekoliko metara
dalje, u još jedan klub sa živom svirkom u kojem je uz obradu Bijelog Dugmeta
atmosfera bila na vrhuncu. Naravno, prvo na šank po još dvije juice vodke.
Vadim novac da platim, a konobar mi govori kako je u redu i kako je to na
firmu. Upali smo na privatnu zabavu novinarske kuće Blic gdje nam je sve bilo
besplatno. Pa zašto ne odglumit da smo iz crne kronike i malo se zabavit s
kolegama novinarima. Nismo ništa morali glumiti nego smo, nakon još jedne besplatne
vodke završili na podiju dok je Belgrade Acustic Orchestra prašio cajke. Bili
smo zvijezde podija. Čak je jedan gospodin u najboljim godinama pio juice vodku
iz Danijeline čaše. Sutra smo, dok smo prelistavali Blic, saznali kako je
upravo taj gospodin jedan od glavnih urednika tih novina.
Dok smo se taksijem
vozili do centra, saznali smo i kako taksist o nama Hrvatima misli sve
najbolje. To smo ga naravno mi pitali. Alkohol doslovno čuda radi. I mi smo
naravno, bili pravi Hrvati pa smo se stigli i popišat po Beogradu. Ružno?
Vjerojatno. Hrvatski? Naravno...
Beograd je, barem što se mene tiče, u potpunosti opravdao
onaj prvi dojam koji je ostavio. Beograd je svakakav, lijep i prljav, neugodan
i zabavan, ali u svakom slučaju prevelik kako bi ga se upoznalo u dva dana,
koliko smo boravili tamo. Zato neću reći zbogom nego doviđenja Beograde.
Zaslužuješ ti i treću priliku...
Nema komentara:
Objavi komentar