sofija

           Priča o Sofiji počinje još u Varni, kad smo iznajmljenim biciklama došli na kolodvor rezervirati mjesta u vagonu za spavanje. Imali smo noćni vlak koji vozi kroz cijelu Bugarsku, skoro od granice do granice i nismo htjeli da nam se ponovno dogodi put za Bukurešt, kad smo se mrcvarili u vagonu druge klase cijelu noć. Gospođa na šalteru je rekla kako danas nema vagona za spavanje pa smo samo nadoplatili za prvu klasu i otišli u biciklistički obilazak Varne.

            Vlak je kretao u osam pa smo na kolodvor stigli skoro sat ranije. Natovareni torbama krećemo u potragu za vagonom prve klase. Od petnaest vagona, a bilo ih je sigurno petnaest, prvih pet bilo je spavaćih. A ona je rekla da nema spavaćih! Danijela je bila luda, a ja sam je, samo malo manje lud tješio da su vjerojatno već bili popunjeni i da nam gospođa nije lagala. Ne znam zašto bi nam lagala. Kad kupite kartu za prvu klasu onda ste sigurni da ćete putovati udobno, koliko god taj put trajao. Oznaku prve klase nosio je samo jedan vagon, a jedina razlika između prve i druge klase je što kupe prve klase ima šest sjedala, a kupe druge klase osam pa u slučaju popunjenosti vlaka imate malo, maaaalo više mjesta u prvoj klasi.

javni prijevoz

            Ne znam koliko ljudi stane u vlak s petnaest vagona, a bilo ih je barem petnaest, ali vlak je bio krcat. Ne znam di svi ti ljudi putuju i koliko je tih Bugara kad napune jedan takav vlak i to noćni. Još u početku je bilo dobro, sami nas dvoje u kupeu, zavaljeni svaki na svojoj strani. Vlak je kreno i izgledalo je da će biti mjesta samo za nas. Već na prvoj stanici izvan Sofije shvatili smo da neće biti baš tako. Ekipa se kroz noć izmjenjivala, stalni smo bili samo nas dvoje i jedna starija gospođa, ali kupe je uredno bio pun, skroz do Sofije. Put do Bukurešta je bio noćna mora, put do Sofije je bio horor. Još su oko četiri ujutro, kad su se oslobodila dva mjesta, u kupe uletjele dvije kondukterke i malo si popričale. Ono baš glasno, kao da su same na svijetu, a ne u punom kupeu koji pokušava spavati. Ne uspijeva, ali pokušava. Totalne jebene kokoše! Došlo mi je da j.... mater i njima i prvoj klasi i gospođi sa šaltera koja je rekla da nema vagona za spavanje. Tako smo, oko šest ujutro, slomljeni, nadrkani i oprostite, izjebani, stigli u Sofiju. Da sve bude kako treba, Sofija je najhladniji grad u kojem ćemo boraviti. Nije dovoljno što nam je hladno zbog neprospavane noći, mora puhat taj hladni vjetar.

najveća pravoslavna crkva na balkanu

            Za Sofiju nismo radili rezervaciju, ali smo je guglali i pronašli hostel koji nam se sviđa. Ušli smo u taksi i rekli taksistu gdje da nas vozi. „Tamo? Ma ne, to ne valja, idite u Art ili u Mostel!“ Sedam ujutro, ne znamo di nam je glava, di se nalazimo, di idemo, samo mi fali taksist koji mi pametuje što da radim. Onako razmišljaš, sad bi on nas vozikao kroz grad, pokazivao hostele i oderao nas. Ne može, vozi nas tamo gdje smo rekli. Nekad treba poslušat taksiste. Ono što  smo vidjeli na internetu kao hostel bio je prljavi, smrdljivi dvosoban stan s kupaonicom, a vrata je otvorila stravična teta u kućnom ogrtaču. Rigalo mi se. Taksist je znao što je to pa nas je čekao na ulici i odveo nas na ona druga dva mjesta koja je ranije spomenuo.

prosvjednik protiv vlade

            Odabrali smo Hostel Mostel i to je bio naš najbolji smještaj na cijelom putovanju. Još jedan problem kod noćnih putovanja je što dođete prerano, a ulazak u sobu je redovito poslije podne. Morali smo čekati sobu pa smo popili kavu u centru koji je samo desetak minuta od hostela. Hvatali smo mjesto na terasi sa suncem jer nam je još bilo hladnom iako je vrijeme bilo lijepo.

            Sofija na prvi pogled nije ni približno impresivna kao Bukurešt, bez glomaznih komunističkih građevina, bez prizora koji oduzimaju dah. Rekao bih da je obična, iako opet nekako slatko obična. Složili smo se i kako izgleda puno europskije od Bukurešta. Interesantno je i kako centralnu ulicu, pješačku zonu, na četiri mjesta presjecaju ulice po kojima se vozi tako da trebate biti oprezni dok šetate.

tipična ulica u centru sofije

            U sobu smo ušli oko jedan i napravili isto kao i u Bukureštu. Otuširali se i u krevet. Bili smo mrtvi. Navečer smo mislili nešto pojesti i u izlazak, nešto kao što smo napravili u Bukureštu. Nismo uspjeli. Večerali smo i otišli natrag u hostel, pogledat film i odmoriti se za sutra, za razgledavanje.

bulevar vitosha

            Drugi dan smo ustali oko 9, ali smo se nakon doručka ponovno vratili u sobu, još malo odmoriti. Baš nas je ubila ona noćna vožnja. Popodne smo kao i u Varni, iznajmili bicikle i krenuli. Bicikle su bile obične, ne one famozne, električne tako da vožnja po gradu nije bila tako ugodna i lagana. Osim toga, Sofija je puno veća od Varne i znamenitosti su raštrkane po gradu tako da ih je jako teško pohvatati. Vožnja za gušt nije dolazila u obzir jer jednostavno nije gušt voziti se po ulicama krcatim ljudi tako da smo ostavili bicikle i još malo prošetali po gradu. Umorni i nervozni, otišli smo u hostel pogledati još jedan film.

            Žao mi je Sofije koja sigurno ima puno toga za ponuditi, ali joj jednostavno nismo dali šansu. Ne zato što nismo htjeli nego zato što nismo mogli. Totalno iscrpljeni, žrtvovali smo Sofiju za ostatak puta.