neovisnost

            Drugi razred srednje škole, kontrolni iz povijesti. Tema kontrolnog borba bana Josipa Jelačića protiv Mađara, naravno za neovisnu Hrvatsku. Nikad nisam previše volio povijest, a u to vrijeme nisam volio ni knjigu. Bilo koju knjigu. Uglavnom, bio sam apsolutno nespreman za taj kontrolni. Vani ružno vrijeme, a ja bez para za kavu. Ništa, ostajem u razredu do kraja sata. Kako sam uvijek znao nešto napisati, odlučio sam iskoristiti taj list papira kojeg sam dobio i krenuo. Nisam odgovarao na pitanja nego sam pisao o borbi našeg naroda za neovisnost koja traje od kad je Hrvata. Pa smo se tako tukli s Mađarima, Austrijancima, Turcima, Talijanima, Srbima i kad god bi se oslobodili jednih od njih, stupili bi u savez s drugima. Bili smo dio Austrije, Ugarske, Austro-Ugarske, Jugoslavije čak dva puta. Bila je i jedna Nezavisna Država, doduše podijeljena na njemački i talijanski dio, ali zvala se nezavisna. Srećom trajala je kratko. Nakon krvavog izlaska iz Juge svim silama se trudimo ući u novu zajednicu, u Uniju u kojoj ćemo opet imati nadređene, u kojoj će opet netko upravljati nama. I koliko god smo se borili za tu neovisnost toliko smo i davali drugima da nas vode. Kao da nismo htjeli, a ni znali raditi to sami. Možda je i bolje tako, jer ako smo tada to radili kao danas, bolje da su nas vodili drugi.

            I tako sam se raspisao o svim tim našim borbama da sam na kraju pitao profesoricu još jedan list papira jer sam onaj prvi popunio. Malo me čudno pogledala jer je znala kakav sam učenik i da nisam bio spreman za taj kontrolni, ali papir sam naravno dobio. Nakon nekoliko dana novi sat povijesti i upisivanje ocjena iz kontrolnog. Mirno očekujem jedinicu jer iako sam ispisao dva lista papira nisam odgovorio ni na jedno pitanje. Kad  ono, ništa. Moj kontrolni ostao je neocjenjen, a profesorica je rekla kako je razmišljala o mom kontrolnom cijeli dan i kako je odlučila da mi neće dati jedinicu. O čemu je razmišljala cijeli dan pojma nemam, ali nije me ni bilo briga. Jedinicu dobio nisam.

            Bilo je to prije trinaest godina, a danas vidim da nisam baš pogriješio. Prije dva dana proslavili smo Dan neovisnosti, za koji, onako iskreno uopće neznam kad je. Znam kad je Dan državnosti, za Dan zahvalnosti sam čak i kravatu nosio, ali Dan neovisnosti mi nikad nije bio napet. Možda jer imam osjećaj da uopće nismo neovisni. Možda zato što smo totalno ovisni. Ovisni o kreditima koje nam Vlada diže kako bi vratili stare kredite, ovisni o nekakvim rajfajzenštajermerkiše bankama. Tankamo mađarsko gorivo, pričamo na njemačkim telefonima. I slavimo Dan neovisnosti. A za godinu dvije, nakon što su nas naguzili gdje god su stigli, primit će nas u Europsku uniju, kako bi zagospodarili još jednim malim narodom koji se za od stoljeća sedmog bori za svoju neovisnost. Možda da preimenujemo himnu u "Lijepa domovino“?