nedjelja, 20. studenoga 2011.


vukovar



Stoji grad!

Pod kišom čelika, ognja i smrti,
gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti,
stoji grad!

Vječan ko narod ponosno stoji,
i posljednje dane dušmanu broji,
Vukovar!

Iz majčinog krika sloboda se rađa,
i uskoro bijela zaplovit će lađa
do sunca.
Iz krvi i bola niknut će cvijeće,
i nikada narod zaboravit neće
Vukovar!

Stoji grad!

Hrvoje Hegedušić, 1991



            Bio sam klinac s nepunih deset godina kad sam na tv-u čuo kako je vukovar pao. Nisam točno znao što to znači, ali znao sam da nije nešto dobro jer su mama i tata sa suznim očima gledali kolonu izmorenih, prestrašenih i izmučenih ljudi kako hodaju po blatnjavoj cesti koja vodi van njihovog grada. Znao sam da nije dobro jer što god sam do tada uopće čuo o Vukovaru nije bilo dobro. Dvadeset godina prošlo je od toga dana i danas znam puno više od onog klinca koji se tog dana igrao rata u šumici pokraj kuće.

            O ratu za Vukovar nisam učio u školi jer sam dio generacije koja je proživjela rat i o njemu smo učili svakodnevno. Post PTSP generacija koja se nije borila na ratištima, ali taj rat osjeća danas možda više nego ikad. Jer koliko god da su nas ovi naši vladajući pokrali, vjerujem da je rat još uvijek velikim dijelom kriv za ovakvo stanje u državi. Teško je bilo tvornice koje su '91 prenamijenjene za proizvodnju oružja vratiti u normalu i učiniti ih konkurentnima. Teško je bilo izgraditi sve srušeno i krenuti iz debelog minusa. Taj minus imamo i danas i imat ćemo ga još neko vrijeme. Dio sam generacije koja sa završenim fakultetom konobari na crno i javlja se Zavodu za zapošljavanje jednom mjesečno. Dio sam generacije koja je u naponu snage, ali koja nema perspektive. Živimo u nadi da će biti bolje. Ako ne nama onda našoj djeci. Mi smo ionako navikli na minuse.

            U Vukovaru sam bio prije pet godina. Kratko, u prolazu, ali dovoljno da vidim kako će tom gradu trebati još jako puno vremena kako bi se obnovio. Pričam samo o onom materijanom, ne o životu u tom gradu. I dvadeset godina kasnije, kad smo na tv-u gledali povorku kroz Vukovar, mogli smo vidjeti fasade uništene u kaosu '91. Koliko ljudi je za to odgovaralo? Naši generali zatvoreni su zbog prekomjernog bombardiranja Knina. Našeg Knina! Ako je Knin bio „prekomjerno“ bombardiran kako onda nazvati bombardiranje Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Zadra? Dubrovnika?!? Vukovar je izgledao kao Dresden '45, na kojeg je pobjednička saveznička vojska bacila sve što joj je ostalo samo kako bi ga sravnila sa zemljom. U Vukovaru se i danas vide tragovi '91. dok u Kninu nema tragova '95. I gdje su danas Pupovac, Stanimirović, Uzelac i ekipa, veliki borci za pravdu? Gdje je sad Boris Tadić sa svojim popovima? 05.08. dizala se galama zbog našeg praznika. Gdje su danas? Zašto šute? Pitam se...

            Kad bi se barem mogli poslati računi za svaku bombu bačenu na naše gradove, za svaku srušenu ili zapaljenu kuću. Ma za svaki razbijeni prozor. Možda bi pokrpali taj minus koji nas tako muči. Ugašene i uništene ljudske živote nažalost ne možemo naplatiti.

            Kako oprostiti? Neznam. Zaboraviti? Nikako, nikada. Ne ponovilo se...


4 komentara:

  1. Evo baš maloprije slušam Pupovca u nekakvom TV sučeljavanju kako priča da bi trebalo, baš kako naš Hrvatski zakon nalaže, u svim gradovima gdje ima srba, imena ulica pisati dvojezično. latinicom za Hrvate i ćirilicom za Srbe.
    Pa mi je odma palo na pamet, da bi bilo baš grozno kad bi se jedna ulica u Vukovaru nazvala: Avenija poklanih Hrvata. Odma bi ispod pisalo: авенија покланих хрватa. Neka ''ceo svet razume ko beše poklan''

    OdgovoriIzbriši
  2. Koliko god je grozno ime ove tvoje ulice, grozna je i Miloradova ideja. Ali s druge strane kad pogledaš, taj TIP sjedi u vladi već pet godina i uopće me nebi čudilo kad bi mu u nekim mjestima ta ideja prošla. Inače imamo političare koji se daju naguzit di god se stigne tako da vjerujem da ni Milorad još nije završio sa iznošenjem svojih ideja. Pogotovo u ovo predizborno vrijeme. A znaš kad će Hrvat sjedit u srpskoj vladi?

    OdgovoriIzbriši